Trenutci kada nam život baci felš lopticu

curveball

Svi znamo te trenutke. Ide nam dobro u životu, pokrenuli smo se u smjeru za koji osjećamo da je ispravan za nas. Osjećamo se uspješni i zadovoljni zbog toga, sretni, ispunjeni. A onda nas dočekaju neugodne vijesti. Nešto što moramo baš mi učiniti i ne možemo to niti zaobići niti nadići niti proslijediti odgovornost nekome drugome. Što tada?

Nekako mi se uvijek prvo javi otpor i ljutnja. Ljutnja na situaciju, ljutnja na ljude koji su upleteni u situaciju, ljutnja koja se zapravo može proširiti i na okolinu koja nema veze s tom situacijom. Kada malo zastanem i pogledam sebe s tom ljutnjom, uvidim da je ta ljutnja posljedica straha. Straha da neću moći obavljati i činiti one stvari koje me čine sretnim i zadovoljnim, da neću moći nastaviti u smjeru za kojeg osjećam da je ispravan za mene. 

Ako tako ostavim stvari, dakle pustim ih da upravljaju samnom, tada će me obuzeti i strah i ljutnja i djelovat ću u skladu s time i samome sebi ću još otežati put. Jer i dalje ću morati obaviti to što je predamnom, ali zbog djelovanja tog straha i ljutnje gubiti ću svoj unutrašnji mir i na najmanjoj sitnici i neću vidjeti rješenje koje mi je pred nosom.

Što nam je onda činiti?

Prihvaćanje je riječ i stav koji se traži. Prihvaćanje i situacije i naše reakcije na situaciju. Prihvaćanje da smo ljuti, prihvaćanje da nas je strah, prihvaćanje svih tih naših emotivnih reakcija. Ne mislim pritom na opravdavanje tih emotivnih reakcija jer je opravdavanje izbjegavanje vlastite odgovornosti za te reakcije i ne pomaže nam zapravo. Samo nas drži u tim emotivnim stanjima i produžuje im trajanje. To je kao da dodajemo ulje na vatru. Vatra se neće tako ugasiti. Ne mislim niti na potiskivanje jer i tada te emocije traju i mogu dovesti do ozbiljnih zdravstvenih problema ukoliko su dugo potisnute. Prihvaćanje. Niti dodavanje niti potiskivanje. Prihvaćanje da su tu i da su takve kakve jesu.

Samo je jedan trenutak takvog prihvaćanja dovoljan da sagledamo situaciju realnije i da vidimo skrivenu priliku koja se nalazi u toj felš loptici. Tada imamo izbor. Pustiti se nazad u dvojnost potiskivanja i dodavanja ili usmjeriti svoju pažnju na prihvaćanje i sagledavanje situacije kao priliku za rast. Priliku za pozitivnu promjenu, priliku da iznutra narastemo i naučimo što trebamo. Priliku da napravimo to što trebamo napraviti najbolje što znamo i umijemo, a pritom da njegujemo sebe iznutra. 

buddha-elephant

Taj nam trenutak daje jednu jasniju perspektivu. Možemo uvidjeti da je to samo prepreka koja istovremeno testira našu odlučnost. Potiče nas na propitivanje i unutranji rast. Odlučnost da živimo i radimo ono što nas ispunjava bude pojačana upravo zbog toga što se pojavila ta felš loptica. Jasnije znamo gdje smo, kamo idemo i što želimo i koliko smo spremni se boriti, rasti i napredovati da bismo to ostvarili.

obastacles-are-in-place-to-see-if-you-want-it-enough-cropped-web-small

Kada to vidimo, ta prepreka više nije prepreka, već prilika. Nudi nam mnogo blagoslova i darova svaka prepreka na koju naiđemo. Pritišće nas, testira nas, gura nas i tjera na rast, ali uza svu tu neugodu pritiska ne gubimo iz vida da pritom rastemo, učimo i razvijamo se da bismo bili bolja i cjelovitija ljudska bića. Sposobna nositi se sa životnim izazovima i biti tu za sebe i druge.

I.S.

 

Posted in Razmišljanja and tagged , .